27.7.08

Margaret Jursenar "Hadrijanovi memoari"


art credits: Duy Huynh
"Šta je drugo naša nesanica do besomučna upornost inteligencije u pravljenju misli, niza sudova, silogizama i definicija samo njoj svojstvenih, njeno odbijanje da se povuče pred božanskom glupošću sklopljenih očiju ili mudrom ludošću snova?"

21.7.08

Margaret Jursenar "Hadrijanovi memoari"

"S vremena na vreme čini mi se da u nekom susretu, u predskazanju, u odredjenom razvoju dogadjaja prepoznajem sudbinu, ali kada je suviše puteva, oni nikuda ne vode - suviše brojne sume ne sabiraju se! Osećam lepo u toj raznovrsnosti, u tom neredu, prisustvo jedne ličnosti, ali njen oblik kao da je uvek ocrtan pritiskom okolnosti, a crte joj se mute kao slika koja se ogleda u vodi. Uostalom, masa mojih sklonosti, želja, planova, ostaje neodredjena i neuhvatljiva - kao što je avet."

20.7.08

F. M. Dostojevski "Zli dusi"

"Ne razumem zašto me ovde svi prikazuju kao bezbožnika. Ja u boga verujem kao u biće koje sebe tek u meni spoznaje. Pa ne mogu ja verovati kao moja Natasja, služavka, ili kao neki gospodin koji veruje "za svaki slučaj", ili kao Šapov - mada on prinudno veruje kao moskovski slovenofil."

18.7.08

Branko Ćopić - Pismo Ziji Dizdareviću



DRAGI MOJ ZIJO

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.
Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono proskozarje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice saputao Lorkine riječi pune jeze:
"Crni su im konji, crne potkovice."
Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecačima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijalu u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Ruši se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata.
Neka, Zijo... Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš...

Branko Ćopić

15.7.08

Žak Prever "Očaj je seo na klupu"

art credits: MLeighS
Na skveru na klupi
Sedi čovek i zove vas kad prodjete
Sa cvikerom u starom sivom odelu
Sedi tu i puši kratku cigaru
I zove vas kad prodjete
Ili vam prosto mahne
Ne treba ga gledati
Ne treba ga slušati
Samo proći
Praviti se da ga ne primećujete
Da ga ne čujete
Ubrzati korak
Ako ga pogledate
Ako ga budete slušali
Zovnuće vas i više ništa i niko
Neće vas moći sprečiti da sednete kraj njega
Onda će početi da vas gleda i da vam se smeši
Vama je strašno teško
Čovek medjutim nastavlja da vam se smeši
Doslovno tako
Što mu se više smešite sve više patite
Strašno
Što više patitite sve mu se vise smešite
Beznadežno
Sedite tako tu
Ne mičući se
Smešeći se na klupi
Tu odmah kraj vas deca se igraju
Prolaznici prolaze
Mirno
Ptice
Napuštaju jedno drvo
Zbog drugog
I vi ostajete tu
Na klupi
A znate a znate
Da više nikada nećete moći da se igrate
Kao ta deca
Znate da više nikada nećete moći da prodjete
Mirno
Kao ti prolaznici
Da više nikada nećete moći da poletite
Napuštajući jedno drvo zbog drugog
Kao ptice.

12.7.08

F. M. Dostojevski "Zli dusi"

"Ne možete zamisliti kakva tuga i srdžba obuzimaju dušu kada veliku ideju, koju odavno poštujete kao svetinju, dohvate nevešti ljudi i izvuku je na ulicu pred glupake kakvi su i sami, i najedanput je nadjete na tržnici stareži, u prljavštini, naopako nameštenu, bez proporcija, bez harmonije - kao igračku kod nerazumnog deteta, i ne možete je više prepoznati... Ne!"

2.7.08

F. M. Dostojevski "Zli dusi"




"Ne može se voleti ono što se ne poznaje. Bilo da je reč o čoveku ili o narodu. Budite sigurni da svi oni koji svoj narod prestaju da razumeju i gube vezu sa njim, odmah i u istoj meri gube i veru očeva, postaju ili ateisti ili ravnodušni ljudi."