30.5.09

Branko Miljković - pismo prijatelju

Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Pre svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, tačnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu. Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pevanja. Sad moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobeći od onoga što sam rekao! Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me reč može ubiti. Ja sam najveći deo svojih pesama napisao pre nego sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu peva, koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrednosti i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne može biti pobeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće. Sećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih "Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik". Tek sada vidim koliko je to tačno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je poslednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne verujem da ću je nadživeti.

Želi ti sve najbolje Branko

P.S
Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o njoj počeću da mislim o smrti.
Ponoć je. Dovidjenja.
Branko
Bjankinijeva 11
Zagreb

21.5.09

Matija Bećković "Kad sam je drugi put video"


photo: Me3009


Kad sam je drugi put video rekao sam:
"Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu."
Obećala je da će doći ako bude lepo vreme.
Brinuo sam o vremenu, pisao svim meteorološkim stanicama.
Svim poštarima svim pesnicima a naročito sebi.
Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima.
Bojao sam se da preko noći ne izbije rat,
Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanak
Sastanak na koji već kasni čitavu moju mladost.
Te noći sam nekoliko vekova strepeo za tu ženu
Tu ženu sa dve senke,
Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime.
Sad se čitav grad okreće za Mojom Poezijom
Koju sam davno sreo na ulici i pitao:
"Gospodjice osećam se kao stvar koju ste izgubili
Da nisam možda ispao iz vaše tašne?"
Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i lične ljubavnike.
Volim je više no što mogu da izdržim,
Više od mojih raširenih ruku,
Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta i ludila.
Moj snu, kao asfalt izbušen njenim štiklama,
Noći, za mene sve duža bačena izmedju nas,
Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje.
Moje su uši pune njenog karmina,
Te providne te hladne uši to slatko u njima
Kad se kao prozori zamagle od njenog daha.
Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta.
Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje glave
Sumo vremena, sumo ničega, ljubavna sumo,
Još ne prestaje da me boli uvo
Koje mi je pre rodjenja otkinuo Van Gog
To uvo što krvari putujući u ljubavnim kovertama.
U staklenu zoru palu u prašinu,
Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao.
Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha,
Radnice popodne na tudjem balkonu,
Već dvadeset godina moj pokojni otac ne popravlja telefon,
Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava.
O koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni,
O koliko ćemo biti sami u svojim grobovima.
Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko sveće
I visoke prozore spuštam pred njene noge.
Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu kuću
Gde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju.
Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi,
Taj andjeo, isprljan suncem list vode, list vazduha,
Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju.
O sunce nadjeno medju otpacima...
Zuje uporednici kao telegrafske žice,
Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu,
I mrtve ih krila godinama zadržavaju u visinama
Kao što mene njena obećanja održavaju u životu.
O siroče u srcu što ti brišem suze
Moja nesrećna ljubavi razmeno djubreta
Stidim se dok je ljubim kao da sam sve to izmislio.
Kuća, ništavilo na svim prozorima,
Sve je dignuto u vazduh.
Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom.

19.5.09

Branimir Šćepanović "Usta puna zemlje"

"Ako ne možeš da izdržiš, reče sebi, onda pokušaj da pronadješ snagu misleći na nešto važno... Misli na ono zbog čega si se odlučio da živiš!"

"Hoće li umeti da u svemu onome što celoga života nije primećivao - odjednom pronadje lepotu u kojoj će uživati? Hoće li za to kratko vreme moći da pati i bude srećan onoliko koliko je potrebno da bi poverovao da je stvarno proživeo svoj ljudski vek?"

14.5.09

Milena Jesenska "Put do jednostavnosti"


"Postoje ljudi koji su kao od kamena. To su samo oni koji imaju čvrsto mišljenje o životu i radu i koji žele da stvaraju i rade, čak i nevažne stvari. Uspeva im da očvrsnu nevidljive mišiće srca, baš kao što im uspeva i da očvrsnu mišiće svojih ruku. A kada im se nešto desi, to nekako prežive, bog zna kako, i žive dalje, bez ikakvih posledica.
Kada je čovek dobre volje duševno povredjen, pretrpi svoje bolove i otera ih.
Ali mislim, da to ne može da uspe nekome ko je rastao u ubedjenju da je najvažniji na svetu!
Čim se takvom čoveku nešto desi, on ne može ništa drugo nego da se zatvori sa svojim bolom i da ga neguje...on nema zašto da se brani od njega. Kada vam uspe da poverujete da je svejedno da li ste srećni ili ne, a to vam verovatno uspeva, kada shvatite koliko je mnogo ljudi kojima je gore nego vama i koliko ljudi ne bi imalo vremena ni para da neguje samožaljenje i da se odaje svojim razmaženostima, naći ćete u sebi volju za životom i volju za zdravljem.
Čim ta volja postoji, pojaviće se i ostale, instinktivno kao kod životinje koja se, kada je ranjena, leči sama - tajnom zemaljskom mudrošću. Nekada nešto uhvatite i to sredite, i prodje neko vreme i još nekoliko uspelih pobeda nad sobom da čak i ne znate kako, ali od vas je postao čvrst čovek koji voli život i ne beži od njega u magareću klupu!"

12.5.09

Milena Jesenska "Put do jednostavnosti"

"Kada se zdrav i izdržljiv čovek udari u koleno ili pokvari stomak, nasmeje se, otrese i za kratko vreme mu je opet dobro. Kada se razmaženom čoveku pokvari stomak, odmah pozove doktora. Razmažen čovek može da bude bolestan po volji, koliko mu drago. ....

Kada bismo hteli, mogli bismo da budemo bolesni skoro uvek.
Kada bismo hteli, mogli bismo da idemo po svetu i puštamo da nas sažaljevaju.
Znate taj tip ljudi koji to radi?
Zimi im je isuviše hladno, a leti isuviše toplo.
Kada imaju puno posla frkću da ne mogu da ga savladaju,
a kada imaju malo, frkću da ne mogu da se izdržavaju.
Kada im se nešto desi, govore: "Ja to ne mogu da dozvolim!" A time misle da bi ostali ljudi to dozvolili.
Od nezadovoljstva prave pristup životu, i već sam sto puta pomislila da to nije loša ideja i da time može svašta da se dobije. Bar nekakvo opravdanje za sopstvenu nesposobnost.
Ti ljudi takvu hipohondriju neće da napuste. Kada bi je napustili i postali potpuno obični, normalni ljudi, pokazalo bi se da su previše normalni, možda i normalniji nego što bi im se dopalo."

10.5.09

Alber Kami "Pravednici"


"Da! Ja sam dobro razumeo vaš SISTEM! Dali ste im bol, glad i odvojenost da zaokupite njihovu pobunu. Iscrpljujete ih, ispijate njihove snage i proždirete njihovo vreme da ne bi imale ni snage ni vremena za gnev! Oni tapkaju, budite zadovoljni... Ali ja, koji sam porobljen kao i oni, ponižen s njima, ja vam ipak objavljujem da ste ništa. (Ona se smeje) Ne smejte se! Ne smejte se, budalo...Kažem vam, izgubljeni ste.Već ste pobedjeni, u krilu vaših najznačajnijih pobeda, zato što postoji u čoveku - gledajte mene - neka sila koju vi nećete ukrotiti, neka bistra ludost, delo straha i smelosti, neznana i zauvek pobednička. To je snaga koja će se dići i onda ćete znati da je vaša slava bila od dima."

9.5.09

Alber Kami "Pravednici"


"Sve najnužnije namirnice biće ubuduće na raspolaganju svima,
to jest, deliće se na male i jednake delove svim gradjanima koji budu mogli dokazati svoju lojalnu pripadnost novom društvenom uredjenju.

Sve se vatre moraju pogasiti u 9 sati naveče i niko neće moći prebivati na javnom mestu ili hodati ulicama grada bez propusnice, propisna oblika, koja će se izdavati samo u izvanredno retkim slučajevima i prema nahodjenju.

Najstrože je zabranjeno pružati pomoć bolesnim osobama, ako to ne znači dojavljivanje vlastima koja će se o njima pobrinuti. Potkazivanje medju članovima iste porodice posebno se preporučuje, te će biti nagradjeno dodeljivanjem dvostrukog obroka hrane, nazvanog "dnevnim gradjanskim obrokom".

8.5.09

Film "Velika očekivanja"



Pip: Shvatio sam, da što sam se više trudio da postanem džentlmen - jedino sam uspevao u tome da postanem snob.

*

Ms. Nora Digger Dinsmoor: Ona je slomila tvoje srce. To je činjenica! I pored toga što sam te upozoravala, i pored toga što sam ti garantovala da će te ta devojka jezivo povrediti - ti si nastavio po svom tvrdoglavo! Ah.. zar nije ljubav predivna?

*

Estella: Mi smo to što jesmo. Iluzija da se ljudi mogu promeniti.

7.5.09

Alber Kami "Pravednici"


Glazbena uvertira čija središnja tema podseća na sirenu za uzbunu.
Zastor se diže. pozornica je u potpunom mraku.
Uvertira završava, ali tema uzbune ostaje, kao daleko brujanje.
Iznenada, u dubini, sa leve strane pozornice, pojavljuje se kometa i polagano se kreće prema desnoj strani.
Kometa osvetljava, poput kineskih sena, siluete više ljudi koji su okrenuli ledja publici, nepomični, nagnuvši glave prema kometu.
Odzvanja četiri sata. Dijalog je gotovo nerazumljiv, nalik na mrmor.


- Kraj sveta!
- Ne, čoveče!
- Ako svet umre...
- Na kolena, ovo je komet zla...
- To je znak rata...
- To nije nikakav znak.
- Kako se uzme.
- Dosta! To je vrućina. U naše se doba više ne veruje u znakove, šugavče! Srećom smo suviše razumni...
- Ti suviše toga prezireš... Štedi svoj prezir, trebaće ti.
- Meni ništa ne treba. Prezira imam do smrti. I ništa ovozemaljsko neće nikad biti iznad mene, ni kralj, ni kometa, ni moral! Ne želeći više ništa ja sam iznad svega.

6.5.09

Žak Prever "Obletao je oko mene"

Obletao je oko mene
Za vreme mnogih meseca dana i časova
I stavio je najzad ruku na moje grudi
Nazivajući me svojim malim malim srcem
Istrgao mi je obećanje
K'o što se istrže cvet iz zemlje
I zadržao ga u svome sećanju
K'o što se čuva cvet u zimskoj bašti
A ja
Zaboravila sam na svoje obećanje
I cvet je brzo svenuo
Oči su mu se iskolačile
Pogledao me je popreko
I uvredio tesko
A drugi je došao i nije mi ništa tražio
Ali me je celu obuhvatio pogledom
U času za njega bila sam naga
Od glave do pete
I kada me je svukao
Dopustila sam mu da od mene čini šta hoće
A nisam znala ni ko je on

2.5.09

Zen priča



"Rjokan, učitelj zena, živeo je vrlo skromno u jednoj maloj kolibi u podnožju brda. Jedne večeri lopov uđe u kolibu i otkri da u njoj nema ničega što bi moglo da se ukrade.
Rjokan se vrati i zateče ga. "Možda si prešao dug put da me posetiš", reče pljačkašu, "i ne bi trebalo da se vratiš praznih ruku. Molim te, uzmi moju odeću kao poklon."
Lopov ostade zaprepašćen. Uze odeću i pobeže.
Rjokan sede onako neodeven da posmatra mesec. "Jadnik", sanjario je, "voleo bih da sam mogao da mu dam ovaj lepi mesec."