18.12.09

Knut Hamsun "Po zaraslim stazama"




Ovde se ispredaju legende o izgoreloj vili Smita Petersena. Kažu da je ona bila veličanstveno zdanje i da je služila kao letnjikovac.
Prvo sam došao do jednog drvenog mosta bez ograde, skoro brvna, ali sam onda zastao kod nekih velikih jasenova, stogodišnjih i dostojanstvenih, samo pet-šest drveta, ne više, ostala su valjda propala. S mukom sam se uspentrao jednim kamenitim neuredjenim putem i došao do ruševine.
Vila je bila od drveta, preostali zidovi svedoče o maloj i običnoj seoskoj kući koja je po potrebi nadogradjivana i prigradjivana. Ne mogu da zamislim da je ova kuća bila nešto više od toga, ali možda je posedovala neku unutrašnju veličinu, prijatnost i komfor, sjaj, neki poseban sjaj, luksuz i veličanstvenost, šta ja znam. Ovde je možda bilo zabava, velikih trenutaka i bajkovitih noći koje još uvek žive u pričama. Ovde je živela dinastija Smit Petersen, neki članovi su imali crticu u prezimenu, drugi nisu. Jedan Smit Petersen bio je konzul u Grimstadu, još uvek se priča o Smit Petersenovom pristaništu, ja ni o jednom od njih ne znam ništa, samo sam jednom od nekog Smit Petersena dobio jedno pismo napisano žalosno nečitkim rukopisom. Zar nije on bio francuski konzul? Vozila su ga bogami dva konja i kočijaš sa sjajnim dugmadima, a to je u njegovo vreme bilo značajno. Danas bi imao dve limuzine i morao bi do svoje kuće da izgradi pravi put.

Ali nije to ono o čemu pokušavam da razmišljam, već sledeće: da sasvim malo stvari dugo traje. Da se čak i dinastije gase. Da čak i veličine propadaju. U ovom razmišljanju ne bi trebalo da bude nikakvog pesimizma, samo spoznaja o tome koliko je život nemiran i dinamičan. Sve je u pokretu i razigrano, gore-dole, na sve strane, kad jedno padne drugo se digne, dominira neko vreme svetom, a onda odumre. U "Govoru Visokog"* veruju u čestitu statičnu trajnost zagrobne slave. Ali znamo za magadaskarsku poslovicu: "Tesaka** ne voli stvari koje dugo traju!"
Kokodakave magadaskarske kokoške, one žive kako žele.
Mi ljudi nismo tako mudri, mi ne želimo da se odreknemo iluzije o dugovečnosti. Mi prkosimo Bogu i sudbini i pokušavamo da dosegnemo slavu i besmrtnost, da ljubimo i milujemo sopstvenu glupost, da potpuno svenemo bez stila i stava.
U jednom prizoru vidim Engstremov crtež od pre pedeset godina: stari par sedi na klupi u parku i tiho hrče. Jesen je. On ima dugu, čekinjavu bradu. Naslonjen je na štap.
Na usnama im treperi sledeći razgovor:

- Sećam se jedne devojke koja se zvala Emilija.
- Ali dragi, pa to sam bila ja.
- A je l' tako... to si bila ti.

Bjernson je bio svestan svoje prolaznosti: vreme izjeda! Zar onda mi drugi imamo šta da kažemo? Što se mene tiče, ja beležim i piskaram o jednoj izgoreloj drevnoj vili i razmišljam o toj stvari. Tamo kod najbližeg imanja trčkara jedno kučence, vidim da laje prema meni, ali me ne ometa. Ja posedujem mir, duša mi je čista, a savest slobodna. Dobijam pisma u kojima piše da ću biti čitan i kad ovo naše vreme bude zaboravljeno, čak me i patriote hvale. Za tu ljubaznost ne marim mnogo. Ali malo toga dugo traje, vreme izjeda, vreme izjeda sve. Izgubiću malo od svog imena u svetu, neku sliku, neku bistu, teško da bi to bila viteška statua.

Ali ima nešto što je gore - čak i da se spomene. Mislio sam da se sa decom dobro slažem. Dolazila bi s vremena na vreme da im potpišem knjižice, naklonila bi mi se, zahvalila i bili smo srećni zajedno. Sada služim kao plašilo za decu.

Ni za to ne marim mnogo. Za stotinu godina ili manje, imena će nam zajedno biti zaboravljena.


---

* "Govor Visokog" - jedna od najpoznatijih pesama Starije ede. Starija eda je skup norenskih epskih pesama zapisanih u srednjem veku i jedini je pisani izvor norenske mitologije. "Govor Visokog" obuhvata više samostalnih pesama od kojih je najpoznatije moralističke kazivanje boga Odina (Visokog) na koje se Hamsun ovde poziva.
** Tesaka (ili Antaisaka) - pleme na jugoistoku Magadaskara

11.12.09

Ameli Notomb "Lastavičin dnevnik"


photo by P0RG "Dreamer"
Budimo se u tami u potpunom neznanju. Gde smo, šta se događa? U jednom smo trenutku sve zaboravili. Ne znamo jesmo li dete ili odrasla osoba, muškarac ili žena, krivi ili nedužni. Je li to tama tamnice ili noći?
Znamo samo jedno, tim jasnije što nam je to jedina spoznaja: živi smo. Nikada nismo bili toliko živi, i to je sve. Od čega se sastoji život u tom deliću sekunde u kojem imamo retku povlasticu da budemo lišeni identiteta?
Evo od čega: od straha.
No nema veće slobode od tog kratkog zaborava buđenja. Dete smo koje poznaje jezik. Možemo imenovati bezimeno otkriće svog rođenja: gurnuti smo u stravu živog bića.
U tom razdoblju česte teskobe, čak se i ne sećamo da se tako nešto može dogoditi prilikom buđenja. Ustajemo, tražimo vrata, izgubljeni smo kao u hotelu. A nakon sećanja odjednom opet nastane telo i vrate mu ono što služi kao duša. Umireni smo i razočarani: mi smo, dakle, to; mi smo , dakle, samo to.
Odmah potom vrati se spoznaja o geografiji vlastitog zatvora. Moja soba vodi do umivaonika gde se zapljuskujem ledenom vodom. Šta to nastojimo oribati s lica pomoću te energije i hladnoće?
Potom počinje rutina. Svako ima svoju: kafa i cigarete, čaj i tost ili pas i uzica. Svoju smo putanju uredili tako da što više umanjimo strah. Zapravo provodimo vreme u borbi protiv straha življenja. Smišljamo definicije kako bismo ga izbegli: zovem se tako i tako, radim tu i tu, moj se posao sastoji od ovoga i ovoga. No skrovita teskoba nastavlja potkopavanje. Ne možemo potpuno ućutkati njen govor. Jer misliš da se zoveš tako i tako, da se tvoj posao sastoji od ovoga i onoga, ali, kada si se probudio, ništa od toga nije postojalo. Možda zato što i ne postoji.

9.12.09

Ameli Notomb "Lastavičin dnevnik"


 photo by Bexcelica "Nose"
Kod njuha je divno što ne podrazumeva nikakvo posedovanje. Na ulici se možemo onesvestiti od užitka zbog neznančevog parfema. Nos je idealno čulo, mnogo korisnije od večno zatrpanog uha, mnogo diskretnije od oka koje glumi gazdu, mnogo istančanije od ukusa koji uživa samo dok se jede i pije. Kada bismo dopustili nosu da nam upravlja životom, pretvorio bi nas u aristokrate.

3.12.09

Ameli Notomb "Lastavičin dnevnik"


Čovek se ne bi smeo prejedati kada je melanholičan. To uzrokuje romantični zanos, jezovit polet, lirsko očajavanje. Onaj koji samo što nije zapao u elegiju trebalo bi da posti da bi očuvao duh strogim i treznim. Koliko li je Goethe morao da pokrka kupusa i kobasica pre nego što je napisao Jade mladog Werthera? Predsokratski filozofi, koji su živeli od dve smokve i tri masline, podarili su nam tako jednostavnu i lepu misao, lišenu sentimentalnosti. Rousseau, koji je napisao sladunjavu Novu Heloisu tvrdio je da jede "vrlo lagano: izvrsne mlečne proizvode, nemačke poslastice..."