Shvatio sam da je ljubav teško otrovanje, odredjeni nedostatak, nedostatak koji treba s nekim podjeliti, pa ako je jedan od sudionika zaljubljen, drugi je tek sukrivac, ili pak žrtva, ili je i on posjednut.
Ljubav je mazohistična. Ti krikovi, te jadikovke, te nježne uzbune, to tjeskobno stanje zaljubljenika, to stanje iščekivanja, ta pritajena patnja, prikrivena misao, jedva izgovorena, ta uznemirenost u odsutnosti voljena bica, taj bijeg vremena, te uzbudljivosti, te hirovitosti, ta snatrenja, te djetinjarije, to moralno mučenje u kojem se miješaju taština i samoljublje, čast, odgoj, stid, ta podizanja i opadanja živčanog tonusa, to zastranjivanje imaginacije, taj fetišizam, ta okrutna točnost osjecaja koji bičuju i ruju, ta propast, ta iscrpljenost, to odricanje, to poniženje, to gubljenje i to stalno obnavljanje osobnosti, to tepanje, te riječi, te rečenice, ta uporaba deminutiva, ta familijarnost, to ustručavanje pri dodiru, taj epileptični drhtaj, ti uzastopni i umnoženi ponovni padovi, ta olujna strast što sve više i više uznemiruje i što joj razaranja rastu do potpuna umrtvljenja, do posvemašnjeg uništenja duše, do mlitavila osjećaja, do iznemoglosti moždina, do praznine mozga, do jalovosti srca, ta potreba za rušenjem, razaranjem, unakažavanjem, ta potreba za izljevima, za obožavanjem, za misticizmom, ta nezadovoljenost koja se izražava prenadraženošću sluzokože, promjenama okusa, vazomotornim ili perifernim poremećajima i koja nalazi utočište u ljubomori i osveti, u zločinima, u lažima i izdajama, to idolopoklonstvo, ta neizlječiva sjeta, ta apatija, ta duboka moralna bijeda, ta skrajnja i bolna sumnja, taj očaj, nisu li sva ta znamenja upravo obilježja ljubavi, na temelju kojih je moguće postaviti dijagnozu i zatim sigurno ucrtati kliničku sliku mazohizma?
Ljubav nema druge svrhe, a kako je ona jedini pokretač prirode, mazohizam je jedini zakon svemira.
